Pravni blog

ŠTA OBUHVATA PRAVO DIJETETA NA ZDRAVLJE PREMA KONVENCIJI UN O PRAVIMA DJETETA?

Djeca su ukras svjeta. Tako kaže naš Ljubivoje Ršumović, a tako treba i država da razmišlja, kada kroji pravni i socijalni poredak u kome bi djeca trebala da se shvate kao subjekti prava, koji se rađaju sa osnovnim pravima i slobodama, koji pripadaju svim ljudskim bićima od momenta njihovog rodjenja.

U tom kontekstu je, a sa ciljem da svakom djetetu osigura posebna prava (ne samo zaštititu), koja isti moraju uživati, s obzirom na svoju tjelesnu i psihičku nerazvijenost, Generalna skupština UN-a, 20. novembra 1989. godine, donijela Konvenciju UN-a o pravima djeteta [1], koja je u kratkom vremenu bila prihvaćena od velikog broja zemalja i postala jedan od najprihvaćenijih sporazuma u oblasti ljudskih prava.

U pravni sistem Bosne i Hercegovine, ratifikovana je tri puta: 1991. godine, kao jedna od republika bivše SFRJ, 1992. godine, proglašenjem nezavisnosti i 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma (Aneksom I Ustava BiH).

Kao jedno od posebnih prava djeteta, Generalna skupština UN-a, uvrstila je i pravo na zdravlje djeteta, a koje je obuhvatila članom 24. Konvencije o pravima djeteta [2].

Prema Konvenciji [3], dijete znači svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se po zakonu koji se primjenjuje na dijete, punoljetnost stiče ranije.

Član 24. Konvencije [4], propisuje obavezu država potpisnica da priznaju djetetu pravo na uživanje najvišeg mogućeg nivoa zdravlja i na olakšice u pogledu ozdravljenja i oporavka kao da, ni jednom djetetu ne bude uskraćeno njegovo pravo da pristupa zdravstvenim službama.

Nadalje, isti član propisuje i da će se države potpisnice zalagati za puno ostvarenje tog prava i naročito preuzimati odgovarajuće mjere u cilju:

  • Smanjenja smrtnosti dojenčadi i djece
  • Pružanja potrebne medicinske pomoći i brige za zdravlje svojoj djeci, sa naglaskom na razvoj primarne zdravstvene zaštite
  • Borbe protiv bolesti i neuhranjenosti, u okviru primarne zdravstvene zaštite, primjenom dostupnih tehnologija i davanjem odgovarajuće prehrane i čiste vode za piće, uzimajući u obzir opasnosti i rizik zagađenja čovjekove okoline
  • Osiguravanje prenatalne i postnatalne zdravstvene zaštite majki
  • Pružanje obavjesti o obrazovanju i pomoći u korištenju osnovnih spoznaja o dječijem zdravlju i prehrani, prednostima dojenja, ličnoj higjeni i čistoći okoliša te sprečavanju nezgoda svim slojevima zajednice, posebno roditeljima i djeci
  • Razvoja preventivne zdravstvene zaštite, savjetovališta za roditelje te obrazovanja i službi za planiranje porodice.

Države potpisnice preduzeće i djelotvorne i odgovarajuće mjere za suzbijanje tradicionalnih postupaka koji štete zdravlju djece uz istovremeno promovisanje i podržavanje međunarodne saradnje u cilju postizanja punog ostvarenja prava priznatih navedenim članom. Posebna pažnja bi će posvećena zemljama u razvoju.

Međutim, potrebno je detaljnije pojasniti šta to u praksi ova prava obuhvataju, kojim zakonskim propisima se ostvaruju i da li se ona zaista poštuju.

Pravo na zdravlje djece bi trebalo prije svega da obuhvati besplatan i ravnopravan pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti, pod jednakim uslovima, a koja bi obuhvatala posjete porodičnom ljekaru, ljekaru opšte medicinske struke, doktoru stomatologije, specijalisti ginekologu (za majke), specijalisti pedijatru, specijalisti opšte medicine rada i medicine rada, psihologu, logopedu i socijalnim radnicima pod jednakim uslovima.

Isto se odnosi i na mjere zdravstvene zaštite koje bi se odnosile prije svega na djecu predškolskog uzrasta, brigu o njihovoj ishrani, dostupnost pitke vode, adekvatne odjeće, upotreba sigurnih ljekova bez naknadnih nuspojava,  obezbjeđivanje zdrave, prirodne i socijalne sredine, podrška i briga ženama za vrijeme trudnoće, porođaja i nakon porođaja, kao i unapređenje mjera zdravstvene zaštite i olakšica djeci ometenoj u razvoju.

Nadalje, prema Konvenciji djeci se treba obezbjediti zdravstveno osiguranje do navršenih 18 godina života, odnosno do kraja propisanog za redovno ili vandredno školovanje, bez obzira na status roditelja i prebivalište, odnоsno boravište djece (što se pretežno odnosi na romsku djecu). Nadalje, ako djete  zbog bolesti ili povrede, prekine redovno školovanje, trebalo bi mu obezbjediti pravo na zdravstveno osiguranje, i poslije 26. godine života, sve dok ta nesposobnost traje.

Pravo na zdravlje obuhvata i pravo na lječenje prema usvojenim standardima, a u određenim situacijama i lječenje u inostranstvu, provođenje mjera imunizacije i zaštite od zaraznih bolesti, dnevni boravak, vaspitanje i obrazovanje, odmor, rekreaciju, kulturne, sportske i stvaralačke aktivnosti djece u predškolskim ustanovama, te rad sa djecom bez roditeljskog staranja, djecom sa smetnjama u razvoju, djecom na dužem bolničkom lječenju i djecom iz socijalno ugroženih porodica.

Konvencija o pravima djeteta u svojim odredbama, daje primat državi u obezbeđivanju navedenih prava, zajedno sa svojim organima i organizacijama, koja bi trebala da određenom zakonskom i podzakonskom regulativom, inkorporira odredbe konvencije u svoj pravni sistem.

Konkretno, u Bosni i Hercegovini, zdravstvena zaštita djece je u nadležnosti entiteta Federacije BiH i Republike Srpske. U Republici Srpskoj, kao uostalom i u Federaciji, nadležni organi za provođenje odredbi Konvencije su Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Fond za zdravstveno osiguranje RS, Institut za javno zdravstvo RS i Ombudsman za djecu.

Djeca u Republici Srpskoj (a na sličan način i u Federaciji BiH) svoja prava na osnovu Konvencije mogu ostvariti putem Zakona o zdravstvenoj zaštiti [5], Zakona o zdravstvenom osiguranju [6], Zakona o dječijoj zaštiti [7] i Zakona o ombudsmanu za djecu [8].

Ali, bez obzira na brojnost zakona koji regulišu oblast dječije zdravstvene zaštite, u njima ne postoje konkretne mjere koje bi se preuzele u slučaju kršenja dječijih prava niti mjere kojima bi se ta zaštita konkretno i obezbjedila, što u praksi daje mogućnost različite primjene tih mjera prema različitim kategorijama djece, što opet dovodi do diskriminacije. U praksi postoji niz prepreka i administrativnih procedura koje se traže od djece da ispune kao uslov za ostvarivanje zdravstvene zaštite. I dalje se dešava da pristup zdravstvenoj zaštiti zavisi od statusa jednog od roditelja kao zdravstvenog osiguranika što s obzirom na veliki procenat nezaposlenosti u regionu dovodi do isključenosti velikog broja djece iz zdravstvene zaštite.

Prema dostupnim podacima [9], oko 75 % djece u Bosni i Hercegovini ima zdravstveno osiguranje, što opet ne podrazumjeva obezbeđenu kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Njen kvalitet zavisi i od teritorijane organizacije zdravstvenih objekata pri čemu djeca u urbanim sredinama imaju kvalitetniji pristup zdravstvenim službama nego djeca iz ruralnih područja. Malo se radi na pervenciji odredjenih bolesti i neželjenih trudnoća kao i na edukaciji stanovništva u pogledu zdravog načina života i navika.

Pored navedenog zdravlje djece se ugrožava i različitim propustima države u pogledu pijaće vode, pakovane u neadekvatne i otrovne plastične ambalaže, neadekvatne ishrane koja se plasira u prodaju u supermarketima i prodavnicama, te neadekvatne odjeće, obuće i pelena. Obaveza države je da obezbjedi djeci pristup čistoj pijaćoj vodi, zdravoj hrani bez hemije i pesticida te jeftinoj i kvalitetnoj garderobi, te dovoljno informacija roditeljima u pogledu tako  plasirane dječije robe. Svako dijete i roditelj, ima, u najmanju ruku pravo na istinu u pogledu svega što bi moglo na neki način da ugrozi zdravlje djeteta, a što je država dužna da obezbjedi.

Međutim i ako Konvencija o pravima djeteta naglašava obavezu države u pružanju adekvatne zdravstvene zaštite kroz koju se pravo na zdravlje djece i ostvaruje, činjenica je da je obaveza svih učesnika u društvu a posebno roditelja i porodice u užem i širem smislu da djeci omoguće normalan i skladan razvoj, kroz stabilno socijalno i porodočno okruženje, gdje bi dijete što manje bilo izloženo štetnim uticajima na njihovo fizičko, psihičko i emotivno zdravlje.

Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i društvenog blagostanja [10] a naša obaveza je da im to blagostanje i obezbjedimo.


IZVORI:

  1. STJEPANOVIĆ, S. (2012), PRAKTIKUM IZ PORODIČNOG PRAVA, Srpsko Sarajevo
  2. UN (1989) Konvencija UN-a o pravima djeteta. Dostupno na: http://www.unicef.org/bih/ba/overview_15931.html
  3. Ombudsman za ljudska prava BiH (2012) Specijalni izvještaj Zdravstvena zaštita djece u BiH. Dostupno na: http://www.ombudsmen.gov.ba/documents/ombudsmen_doc2013020406593191dos.pdf
  4. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice (2001) Prvi izvještaj BiH Komitetu za prava djeteta. Dostupno na: http://www.mhrr.gov.ba/PDF/default.aspx?id=528&langTag=bs-BA
  5. Zakon o dječijoj zaštiti („Službeni glasnik RS“ broj 04/02)

[1] Na snagu je stupila 2. semptembra 1990. godine, nakon što je ratifikovalo dovoljan broj zemalja članica. Trenutno je prihvatilo 196 država članica UN-a osim Somalije i Sjedinjenih Američkih Država.

[2] Službeni tekst Konvencije objavljen je u „Službenom listu SFRJ“ broj 15/1990.

[3] “Službeni list SFRJ“ broj 15/1990

[4] „Službeni list SFRJ“ broj 15/1990

[5] Službeni glasnik Republike Srpske broj 106/09 i 44/15

[6] Službeni glasnik Republike Srpske broj 18/99, 55/01, 70/01, 51/03, 57/03,17/08 i 106/09

[7] Službeni glasnik Republike Srpske broj 04/02

[8] Službeni glasnik Republike Srpske broj 103/08

[9] Prvi izvještaj BiH Komitetu za prava djeteta iz 2001. godine

[10] Zvanična definicija zdravlja objavljena od strane Svjetske zdravstvene organizacije


Autor teksta: Jelena Grulović.


*Napomena: Tekstovi u okviru Projekta Law bloggers / Pravni blogeri, priredjeni su u vidu stručnih radova i predstavljaju vrstu pisanog rada koji sadrži korisne priloge iz domena određene struke. Stručni rad ne mora biti izvorno istraživanje i ne mora sadržati nove, originalne naučne spoznaje i rezultate. Njegova osnovna svrha sastoji se u prikupljanju i tumačenju već poznatih činjenica, informacija, stavova i teorija, na način koji doprinosi širenju naučnih spoznaja, razvijanju novih pristupa u interpretaciji i primeni postojećih naučnih rezultata i prilagođavanju tih rezultata potrebama savremene teorije i prakse. Udruženje Nomotehnički Centar iz Beograda,  ne odgovara za tumačenje prikupljenjih činjenica, informacija, stavova i teorija u autorskom radu, svaki autor odgovara za tačnost informacija u svom radu.


Svako kopiranje, umnožavanje, objavljivanje i distribuiranje celine ili delova teksta predstavlja povredu autorskog prava i krivično delo (shodno odredbama Zakona o autorskom i srodnim pravima i  Krivičnog zakonika).

Korišćenje delova teksta dozvoljeno je shodno autorskom pravu i uz saglasnost Udruženja Nomotehnički Centar kao i autora: Jelena Grulović.


ODRICANJE OD ODGOVORNOSTI – Sadržaj internet mesta služi u informativne i edukativne svrhe. Odgovarajući pravni instrumenti imaju prednost u odnosu na informacije sadržane na internet prezentaciji. Udruženje Nomotehnički Centar iz Beograda ne prihvata odgovornost za bilo kakvu upotrebu infromacija sadržanih na internet prezentaciji.