Pravni blog

NASILJE NAD ŽENAMA U PORODICI

Porodični homicid ili ubistvo u porodici je kontroverzan fenomen koji predstavlja negaciju ljudskih vrijednosti, zadovoljstva i humanosti, na kojima počiva jedna zdrava i stabilna porodica. Ispitivanje kauzaliteta ovog fenomena najčešće se stavlja na teret psihologije i psihijatrije, dok se od krivičnopravne teorije očekuje da odredi pravičnu sankciju. Nasilje u porodici je ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava tjelesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo drugog člana porodice. [1] Nasilje u porodici je pojam koji se obično odnosi na nasilje između supružnika ili supružničko zlostavljanje, ali takođe može da se odnosi i na nevjenčane intimne partnere ili jednostavno ljude koji žive zajedno.

Nasilje u porodici pojavljuje se u različitim oblicima i uključuje fizičko nasilje, seksualno nasilje, psihičko nasilje i ekonomsko nasilje.

  • Fizičko nasilje uključuje batinjanje, udaranje po glavi i tijelu, čupanje kose, povrede oštrim i tupim predmetima, šutiranje, davljenje, bacanje na zid ili pod, nanošenje opekotina itd.
  • Seksualno nasilje podrazumjeva svaku povredu polne slobode i polnog morala, svaki vid degradiranja i ponižavanja na seksualnoj osnovi.
  • Psihičko nasilje se odnosi na zastrašivanje, konstantno kritikovanje, potcenjivanje, emocionalne prijetnje i optužbe, emocionalno ucjenjivanje, stvaranje konfuzije i nesigurnosti kod žrtve, posesivno ponašanje, postavljanje nerealnih i neostvarivih očekivanja u odnosu na žrtvu, verbalno zlostavljanje, izlaganje žrtve pritisku, ispoljavanje zlostavljačkog autoriteta, nepoštovanje žrtve, zloupotreba povjerenja, neispunjavanje obećanja, emotivna rezervisanost, poricanje i prebacivanje krivice za nasilje, izolacija, uznemiravanje i maltretiranje.
  • Ekonomsko nasilje podrazumjeva nasilno oduzimanje novca i vrijednih stvari, kontrolisanje zarade i primanja, trošenje novca isključivo za zadovoljenje sopstvenih potreba, neispunjavanje obaveze izdržavanja neobezbjeđenih članova porodice, zabrana članu porodice da raspolaže sopstvenim odnosno zajedničkim prihodima, zabrana članu porodice da se zaposli i ostvari sopstvene prihode, oduzimanje sredstava rada, nametanje obaveze stalnog podnošenja detaljnih izvještaja o trošenju novca i dr.

Bitno je i pomenuti i pasivno zlostavljanje, jedan vid nasilja u porodici koji nije lako uočiti, a koji obično vodi u fizičko nasilje.  Ovaj vid nasilja vrlo je suptilan i uključuje viktimizaciju, dvosmislenosti, zapostavljanje, duhovno i intelektualno zlostavljanje.

Skretanje pažnje javnosti na nasilje u porodici otpočelo je sa pojavom ženskog pokreta, naročito feminizma i pokreta za ljudska prava nastalih sedamdesetih godina 20. vijeka, čija je glavna preokupacija bila rješavanje problema pretučenih žena čiji su agresori bili njihovi muževi. Nasilje u porodici je najčešći oblik opštijeg problema nasilja nad ženama, čemu govore u prilog statistike: između 40% i 70% ubistava gdje su žrtve bile žene, počinioci su bili njihovi muževi ili vjerenici. Nasilje nad ženama koje vrše njihovi sentimentalni partneri najčešće ostaje neprijavljeno policiji, tako da eksperti smatraju da je broj žena žrtava nasilja u porodici mnogo veći od onog koga pokazuju statistike i da ga je teško procijeniti. Procjenjuje se da je u SAD i Velikoj Britaniji samo trećina slučaja nasilja u porodici prijavljena policiji. Prema podacima Viktimološkog društva Srbije, svaka četvrta žena na Balkanu trpi nasilje u porodici.[2]

Iako je ovaj problem predstavljen kao problem u okviru heteroseksualnih odnosa, on ipak postoji i među lezbejkama, između majke i ćerke, između dve ženske osobe koje dijele stan ili u bilo kakvom drugom odnosu dveju žena koje žive pod istim krovom. Nasilje nad ženama u lezbijskim vezama gotovo da je jednako zastupljeno kao i u heteroseksualnim vezama.

Nasilnika je jako teško prepoznati. On je nerijetko „simpatična“ osoba, veoma prihvaćena u društvu, duhovita i vesela. Svojim prijateljima uvijek spreman da pomogne. Nasilje u porodici je jedan začarani krug koji je veoma teško prekinuti. U društvu poznata uzrečica da se „ žrtva uvijek vraća svom zlostavljaču“ potporu je našla u brojnim slučajevima žena koje su nakon ukazane pomoći i zbrinjavanja opet nasjele na laži i prazna obećanja nasilnih muževa-i vratile se kući. Nije potrebno naglašavati da se kroz izvjesno vrijeme situacija nastavljala, a često dovodila i do smrtnog ishoda. [3]

Postoji nekoliko tipova nasilnika gdje je bitno naglasiti da nijedna osoba neće se u potpunosti uklopiti u jednu kategoriju.

Prvi tip nasilnika je onaj čije je nasilno ponašanje bazirano na unutrašnjem bijesu. Kao dijete ta osoba je zlostavljana ili zanemarivana, ili je pak preživjela neke oblike traume kao što je npr. iskustvo rata. Za svoj bijes okrivljuje ponašanje druge osobe, ali bez obzira na udovoljavanje, osoba nikad neće biti zadovoljna.

Drugi tip nasilnika je osoba koja vjeruje da nije samo njegovo pravo već i dužnost da udari osobu kada „skrene sa kolosijeka”. Takvi muškarci vjeruju u inferiornost žena, te da trebaju da kontrolišu i po potrebi kažnjavaju.

Treći tip nasilnika je osoba koja ne zna kako da postupa u konfliktu, tako da pribjegava i smatra primjerenim nasilno reagovanje u takvim situacijama. Takve osobe često ne spoznaju svoje osjećaje sve dok ona ne eksplodiraju. Obično su jako impulsivni i naglo postanu nasilni bez razmišljanja o svojim posljedicama svojih dijela.

Nasilničko ponašanje koje ima psihološki uzrok potiče od neke bolesti poput neurološkog problema, tumora na mozgu, povrede ili hemijske neravnoteže. Ovaj tip uzroka uključuje promjenu ličnosti i može se sumnjati u njega ako osoba ranije nije bila nasilna.[4]

PRAVNA REGULATIVA NASILJA U PORODICI

Uvođenje nasilja u porodici kao krivičnog djela u krivično zakonodavstvo Srbije i Republike Srpske jeste relativno nova pojava, koja ima za cilj da spriječi i sankcioniše svaki oblik nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici. Baveći se problematikom pravne zaštite žrtava nasilja u porodici i primjenom odredbe o nasilju u porodici u Republici Srpskoj, Ivanka Marković je ukazala na duboku ukorijenjenost predrasude o nasilju u porodici kao privatnoj sferi, zbog čega, ovaj oblik ponašanja i nije postojao kao inkriminacija sve do donošenja novog Krivičnog zakona (2000).[5] Tako je, grupa krivičnih djela protiv braka i porodice proširena novim krivičnim djelom – nasilje u porodici i porodičnoj zajednici, a s tim u vezi izvršene su i koncepcijske izmjene krivičnog djela silovanja čime se obezbjeđuje zaštita polnog integriteta u braku.[6] Krivični zakon Srbije je, usljed nerazumjevanja i neadekvatnog odnosa prema problematici rodno zasnovanog  nasilja u porodici, dugo smatran za jedan od najkonzervativnijih krivičnih zakona u svijetu.[7] Međutim zalaganjem civilnog društva, naročito aktivizmom ženskih organizacija prepoznata je potreba za fundamentalnim izmjenama zakonskih rješenja o nasilju nad ženama u Srbiji. Jedno takvo kritičko tumačenje ponuđenih rješenja nastalo je iz pera Vesne Nikolić Ristanović osnivačice Viktimološkog društva Srbije. U studiji „Praćenje primene zakonskih rešenja o nasilju u porodici u Srbiji“ autorka se, između ostalog, prisjeća prvih ozbiljnijih modifikacija Krivičnog zakona (2002), kada je uvedeno novo krivično djelo – nasilje u porodici, koje je kasnije Krivičnim zakonikom iz 2005. godine unaprijeđeno u posebno krivično djelo. Uvođenje krivičnog djela nasilje nasilje u porodici odrazilo se i na povezane inkriminacije, kao što je krivično djelo silovanje, koje je prošireno tako da obuhvati zaštitu polnog integriteta i u braku. Ubrzo su uslijedile nove izmjene i dopune Krivičnog zakonika (2009) koje su donijele strože sankcije za nasilno ponašanje. Tako, nasilje u porodici postaje posebno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti i uključuje kažnjavanje za emocionalno i fizičko nasilje nad članom porodice. [8]

Pitanjem nasilja u porodici u Srbiji bavi se i Porodični zakon (2005), kojim se predviđa čitav niz mjera zaštite od nasilja u porodici, koje se mogu izreći u građanskom postupku.[9] U porodičnom zakonodavstvu Republike Srpske još uvijek ne postoji direktna odredba kojom se reguliše nasilno ponašanje nad ženom u porodici ili porodičnoj zajednici, ali se član 208. Krivičnog zakonika navodi kao dopunski izvor porodičnog prava, pa se, tako, može govoriti o pozitivnom primjeru usklađenosti građanskog i krivičnog zakona. Međutim, slaba i nesrazmjerna primjena ponuđenih krivičnopravnih i građanskopravnih rješenja stvorila je potrebu uvođenja prekršajnopravnog modela zaštite žrtava nasilja u porodici. Tako se Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske (2013) bliže određuje pojam nasilja u porodici, preciznije definiše osobe koje čine članovi porodice, a navodi se i niz mjera zaštite koje se izriču po hitnom postupku s ciljem otklanjanja neposredne opasnosti po fizički i psihički integritet žrtve nasilja. U novembru 2016. godine u Srbiji je usvojen novi Zakon o sprečavanju nasilja u porodici kojim se uvode hitne mjere koje predviđaju udaljavanje nasilnika iz porodice i zabranu prilaska žrtvi, kao i profesionalno-disciplinsku odgovornost za službenike koji ne budu postupali u skladu sa zakonom.[10] Udaljavanje može da traje 48 sati i to može da odredi policijski službenik, a nakon toga, na prijedlog javnog tužioca, sud može da odredi da se hitna produži još 30 dana. Ukoliko dođe do kršenja hitne mjere, može da se izrekne kazna zatvora do 60 dana u prekršajnom postupku. Oba zakonska rješenja su usklađena sa Konvencijom Savjeta Evrope o spriječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koju je Srbija potpisala i ratifikovala 2012., a Bosna i Hercegovina godinu dana kasnije. [11]

Jedan od mitova jeste da su žene same nečim izazvale ili zaslužile nasilje. Međutim, istraživanja su pokazala da nije presudno šta žena čini, odnosno koliki je njen doprinos pojavi nasilja, nego je zlostavljač taj koji zbog svojih ličnih problema bira nasilje kao isključivi oblik ponašanja, bilo da se radi o problemu alkoholizma, mentalnom oboljenju ili naslijeđenoj agresivnosti. Društvo koje ne štiti svoje slabije i najranjivije članove nije humano. Zato je potrebno, prije svega kreirati snažan normativno-pravni okvir koji će materiju nasilja u porodici izvesti iz sfere privatnosti. U tom pravcu, učinjeni su značajni pomaci u reformi krivičnog, građanskog i prekršajnog zakonodavstva Srbije i Republike Srpske s ciljem zaštite osnovnih ljudskih vrijednosti kao što su život i tjelesni integritet, ali se primjena ponuđenih zakonskih rješenja i dalje suočava sa predrasudama i nerazumijevanjem kako nadležnih institucija tako i šire javnosti. Reformu društvene svijesti o rodno zasnovanom nasilju moguće je izvršiti, između ostalog, i angažovanom kulturnom edukacijom i kampanjama poput 16 dana aktivizma koja imaju za cilj da podignu svijest o rodno zasnovanom nasilju. Predstave, filmovi, književna djela, sve to može pomoći da se bolje razumije ova problematika.


Izvori:

Ostojić E., Andrić-Ružičić, Ćatović A., Belta, 2008, Drugi pogled na vrh ledenog brijega istraživanje o spolno baziranom nasilju nad djecom Medica Zenica-Infoteka, Zenica

Marković, Ivanka. „Primjena odredbe o nasilju u porodici u Republici Srpskoj“, Temida, br.6/2,2003.

Marković, Ivanka. „Pravna zaštita žrtava nasilja u porodici u Republici Srpskoj“, Temida, br. 11/1, 2008

Gudac-Dodić, Vera. „Položaj žene u Srbiji (1945-2000), „Žene i deca-Srbija u modernizacijskim procesima XIX i XX veka, Helsinške sveske, br.23, Beograd, 2006.

Nikolić-Ristanović, Vesna. Praćenje primene zakonskih rešenja o nasilju u porodici u Srbiji: nalazi pilot istraživanja, UN Women, 2013.

„Službeni glasnik Republike Srbije – međunarodni ugovori“, br. 12/13

„Službeni glasnik Republike Srbije“ br. 18/2005.

„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine – međunarodni ugovori“ br. 19/13

Krivični zakonik Republike Srpske, „Službeni glasnik RS“ br. /2000

Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske, „Službeni glasnik RS“ br. 67/13

Svaka četvrta žena trpi nasilje u porodici. Blic 19 juni 2009.

Psiholog.ba, Nasilje u porodici, Jasna P. Subašić, dipl.psiholog

www.rts.rs Usvojen Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, sumnja dovoljna za pritvor.


[1] Službeni glasnik Republike Srbije br 18/2005, član 197

[2] Svaka četvrta žena na Balkanu trpi nasilje u porodici, Blic, 19 juni 2009.

[3] Psiholog.ba, Nasilje u porodici, Jasna P. Subašić, dipl. psiholog, 23 novembar 2012.

[4] Ostojić E., Andrić-Ružičić, Ćatović A., Belta, 2008, Drugi pogled na vrh ledenog brijega istraživanje o spolno baziranom nasilju nad djecom, Medica, Zenica-Infoteka, Zenica

[5] Krivični zakonik Republike Srpske, „Službeni glasnik RS“, br. /2000; Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske, „Službeni glasnik RS“, br. 67/13;

[6] Ivanka Marković, „Primjena odredbe o nasilju u porodici u Republici Srpskoj“, Temida, br.6/2, 2003, 53-60; Ivanka Marković, „Pravna zaštita žrtava nasilja u porodici u Republici Srpskoj“, Temida, br. 11/1, 2008, 5-24

[7] Vera Gudec-Dodić, „Položaj žene u Srbiji (1945-2000)“, Žene i deca – Srbija u modernizacijskim procesima 19 i XX veka, Helšinske sveske, br.23, ( Beograd, 2006), 94.

[8] Vesna Nikolić Ristanović, Praćenje primene zakonskih rešenja o nasilju u porodici u Srbiji (UN Women, 2013);

[9] „Službeni glasnik Republike Srbije“, br. 18/2005;

[10] www.rts.rs Usvojen Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, sumnja dovoljna za pritvor, 23 novembar 2016.

[11] „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine – međunarodni ugovori“, br. 19/13; „Službeni glasnik Republike Srbije-međunarodni ugovori“, br.12/13.


AUTOR TEKSTA: Tijana Puzič.


*Napomena: Tekstovi u okviru Projekta Law bloggers / Pravni blogeri priredjeni su u vidu stručnih radova i predstavljaju vrstu pisanog rada koji sadrži korisne priloge iz domena određene struke. Stručni rad ne mora biti izvorno istraživanje i ne mora sadržati nove, originalne naučne spoznaje i rezultate. Njegova osnovna svrha sastoji se u prikupljanju i tumačenju već poznatih činjenica, informacija, stavova i teorija, na način koji doprinosi širenju naučnih spoznaja, razvijanju novih pristupa u interpretaciji i primeni postojećih naučnih rezultata i prilagođavanju tih rezultata potrebama savremene teorije i prakse. Udruženje Nomotehnički Centar iz Beograda,  ne odgovara za tumačenje prikupljenjih činjenica, informacija, stavova i teorija u autorskom radu, svaki autor odgovara za tačnost informacija u svom radu.


Svako kopiranje, umnožavanje, objavljivanje i distribuiranje celine ili delova teksta predstavlja povredu autorskog prava i krivično delo (shodno odredbama Zakona o autorskom i srodnim pravima i  Krivičnog zakonika).

Korišćenje delova teksta dozvoljeno je shodno autorskom pravu i uz saglasnost Udruženja Nomotehnički Centar kao i autora: Tijana Puzić.


ODRICANJE OD ODGOVORNOSTI – Sadržaj internet mesta služi u informativne i edukativne svrhe. Odgovarajući pravni instrumenti imaju prednost u odnosu na informacije sadržane na internet prezentaciji. Udruženje Nomotehnički Centar iz Beograda ne prihvata odgovornost za bilo kakvu upotrebu infromacija sadržanih na internet prezentaciji.